Jesper Juul: Vaše kompetentno dijete, Prema novim temeljnim vrijednostima obitelji

Dit kompetente barn

Već nekoliko godina se gledamo, ova knjiga i ja, ali zbog, po meni, neprivlačnih korica, nikad se nismo gledale dulje od nekoliko sekundi. Na preporuku dječjeg psihologa odlučila sam kupiti ovu knjigu Jespera Juula. Nekako sam zavlačila s kupnjom do Sajma knjige u Puli, gdje je bila snižena. Knjiga je trenutno, u Hrvatskoj, u svom trećem izdanju, prevedena je s engleskog jezika, a ne originalnog danskog, te je tvrdo ukoričena.

Čim sam kupila knjigu imala sam velik motiv da je brzo pročitam. Jedan od njih je problematično dijete, a drugi što je Jesper Juul (obiteljski terapeut s tridesetogodišnjim iskustvom) gostovao u Puli s temom "Osobni govor i granice", a ja sam htjela ući  u temu prije predavanja. Naravno, očekivala sam magična rješenja koja će mi pomoći preko noći pokoriti moje neposlušno dijete. No ne ide to baš tako. Umjesto toga, bila sam pozvana preispitati sebe kao roditelja i uvidjeti da moje dijete uistinu jest kompetentno.

Knjiga je podijeljena u osam poglavlja, te broji 263 stranice. Obzirom da sam žurila čitajući, pročitala sam je za dva dana, što je bilo vrlo naporno (napominjem kako knjiga nije naporna), jer ovakvu vrstu literature treba čitati pažljivo. Što više žuriš, to je napornije i teže. Riječ je o važnim informacijama koje treba probaviti i prihvatiti, te o novim pojmovima koje tek treba usvojiti. Predavanje mi je pomoglo da se oslobodim svojih predrasuda.

Juul polazi od stajališta kako mi odrasli smatramo za našu djecu da nisu pravi ljudi od rođenja, to jest da trebamo značajno utjecati na njih odgojem kako bi se mogli ponašati kao pravi i odrasli ljudi. Roditelji i djeca se vole, no obično se međusobno ne odnose jedni prema drugima s ljubavlju. Dijete je kompetentno i vrlo sposobno naučiti nas sve ono što trebamo znati.

Sljedeće stajalište jest kako djeca surađuju, čak i onda kad mi smatramo da su nepodnošljiva. Zatim, djeca nas toliko vole da su u stanju učiniti velike žrtve protiv sebe samih, protiv vlastitog integriteta, jer imaju povjerenja u nas. Juul govori još i o samosvijesti kojoj mi roditelji obično ne pomažemo, ne jer smo loši, nego jer ne znamo. Velik je problem što ne govorimo osobnim jezikom, zaboravili smo ga. Kad govorimo njime djeca uče od nas. Djeca uče kopirajući nas i naše ponašanje. Često tražimo od njih jedno, a pokazujemo im nešto drugo. To vodi osobnoj odgovornosti djeteta. Najzad su tu granice, a granice nisu pravila, to je nešto posve drugo.

Da bi ovo mogli razumjeti, uistinu je potrebno pročitati knjigu. Nema smisla da ja bacam fraze koje je nemoguće pojmiti. Ako ste roditelj, toplo preporučam ovu knjigu Jespera Juula. Mene je obogatila, nadam se kako će to i dalje činiti.

Colleen Coble: Suton na Aljasci

Alaska Twilight

Slučajno sam nabasala na ovu knjigu u gradskoj knjižnici i odlučila je pročitati, za što mi je trebalo oko tjedan dana. U međuvremenu sam pročitala dvije knjige (Mini šopingholičarka, Pouzdana žena) i počela s čitanjem treće (Djevojka sa zelenim očima).

Priča govori o Haley Walsh. Kad je Haley imala osam godina, njezina sestra Chloe je smrtno stradala u nesreći, a Haley je ostala bez noge. Haley su roditelji odbacili i poslali je živjeti k baki Augusti, u Phoenix. U idućih dvadeset godina, roditelji su je došli dva puta posjetiti, a prije dvije godine su smrtno stradali u požaru na Aljasci. Haley si ni nakon dvadeset godina ne može oprostiti Chloeinu smrt. Stoga odluči poslušati savjet svog psihijatra i suočiti se sa svojom prošlošću.

Haley se tako vraća na Aljasku, u ekipi Kippa Nowaka, kako bi ga fotografirala dok on pokušava dokazati kako su medvjedi naši prijatelji, kako je sigurno približiti im se i slično.

Tank Lassiter je vodič njihove ekipe, biolog koji proučava medvjede. Od nedavno je udovac i otac petogodišnje Brooke. Trenutno je u borbi za skrbništvo s Marley, sestrom blizankom svoje pokojne supruge, koja ga sumnjiči za ubojstvo supruge.

Ubrzo po dolasku ekipe na Aljasku, ekipa nailazi na leš kojeg je pojeo medvjed, te netko u više navrata pokušava oteti Haleyin ruksak s fotografskom opremom. Haley otkriva kako ima mlađu polusestru Joy, koja joj govori o svojim sumnjama kako su njihovi roditelji ubijeni u požaru. No, da ne prepričavam cijeli sadržaj, događa se još mnogo takvih sitnica. Priča ima potencijala da se razvije i ona se razvija i može intrigirati. Iskreno, mene ne intrigira zbog svoje površnosti i naivnosti.

Priča govori o Bogu, jer likovi su vjernici. U ovoj knjizi su gotovo svi kršćani. Ali neki čudni vjernici koji pristupaju svijetu kao da su svi vjernici. I to me zasmetalo, jer dotiče se Boga, a ne opisuje stvarna razmišljanja i postupke kršćana.

Sadržaj knjige je vrlo loše napisan, to jest onaj tko ga je napisao knjigu nije ni pročitao. Također ne znam je li loš prijevod knjige ili je to autoričin stil pisanja.   Jezik je jednostavan i razumljiv, ali kao što sam već napisala priča je plitka i naivna. Sve u svemu prilično površno napisana ljubavna misterija s pokušajem da govori o Bogu.

Sophie Kinsella: Mini šopingholičarka

Mini Shopaholic

Napokon nova knjiga jedne od mojih dražih autorica, Sophie Kinselle. Riječ je o šestom nastavku iz serijala o šopingholičarki, kojeg vjerno pratim već deset godina i nikad nisam požalila. Naravno, knjiga se može čitati i sama za sebe.

Za sve obožavatelje Becky i njezinih (ne)zgoda ona je još uvijek rastrošna, lažljiva, lakomislena, nerealna i neumjerena - za puknut od smijeha, a Luke je kao i obično odsutan, zaposlen i tajanstven - iritantan za poludit.

Sada su već tri godine u braku i imaju malenu dvogodišnjakinju Minnie, nemoguću i preslatku, sličnu majci, odjevenu uvijek po posljednjoj modi, sklonu još većoj potrošnji i ekscesima.

Žive kod Beckynih roditelja, te nikako ne uspijevaju kupiti vlastiti dom. Kako je nastupila kriza, Becky obećaje kako neće više ništa kupiti dok ne bude nosila svu odjeću iz ormara bar tri puta. Ali Minnie raste i treba joj nova odjeća, pa za nju ne vrijedi obećanje. Ujedno se sada isplati kupiti haljinu za njezin 21. rođendan i to baš pred superdadiljom koja sve snima.

Želeći učiniti nešto posebno za svoga supruga, odlučuje mu organizirati nezaboravnu rođendansku proslavu iznenađenja. No ima li novaca za sve to? Hoće li uspjeti sakriti zabavu od njega? Može li sve sama? Nitko ne vjeruje da može!

Kao uvijek, smiješno i zabavno!

Emma Donoghue: Soba

Room

Roman Soba nije nikako ono što sam očekivala da će biti. Potpuno drugačije, u pozitivnom smislu. Mogla bi biti dječja priča, a ujedno je i triler za odrasle. No da odmah na početku razjasnim, roman se malo teže čita, te nikako nije knjiga koja će nas zabaviti i razonoditi.

Dakle, Sobu nam priča Jack, petogodišnjak koji živi u Sobi, tri sa tri, nikada nije bio vani, rodio se u Sobi, ne zna da postoji vani. Ono što Jack zna da postoji su Mama i svi predmeti u Sobi, kao Telka. Postoji i Stari Krampus, ali on dolazi samo po noći i Jack ga nikada nije vidio.

No Jack raste i počinje postavljati pitanja. Majka mu otkriva istinu koja je toliko zapanjujuća, da je dječak ne može shvatiti. Postoji Vanjsko.

Sadržaj je podijeljen u pet dijelova. Prvi dio govori o Sobi i opisuje dnevnu rutinu Jacka i Mame. Zatim slijedi dio u kojem Mama Jacku otkriva istinu o zatočeništvu. Treći dio govori o hrabrom dječaku i bijegu iz Sobe. Četvrti dio opisuje to novo Vanjsko, toliko zbunjujuće za Jacka, te posljednji dio u kojem se Jack mora odvojiti od Sobe, jednom zauvijek.
Nekoliko se tema proteže kroz knjigu. Na prvom je mjestu ljubav majke i djeteta. Potom govori o preobrazbi iz života u Sobi na život u Vanjskom. Je li Vanjsko uistinu bolje od Sobe, kako se nositi sa time? Može li ti nedostajati ono što nikada nisi imao? Tu je i zatočeništvo i seksualno ropstvo. Kako ne poludjeti, kako preživjeti, kako pobjeći, a pokušao si sve? Kakve posljedice ostavlja ropstvo na konačno oslobođene?

Ono što me najviše pogađa u priči može se sintetizirati u nekoliko rečenica Jackove majke:
To masovno divljenje - nisam ja nikakva svetica... Bilo bi mi drago da se ljudi prestanu ponašati kao da smo mi jedini u povijesti preživjeli strahotu... Kad sam se probudila u šupi, mislila sam da nitko nikad nije tako stradao. No činjenica je da roblje nije nikakav novi izum. A tek samice - jeste li znali da samo kod nas u Americi u izolaciji drže više od dvadeset i pet tisuća zatvorenika? Neki tako provedu i više od dvadeset godina... Ljudi trpe u svakojakim tamnicama.

Jednom riječju - trpljenje. To je ono čega se sablažnjavamo. Jer ono što ne znamo ne može nas dotaknuti. Stoga je ovo jedna od onih knjiga koje ne želiš pročitati, a kad je pročitaš ne možeš je zaboraviti.