Rosamund Lupton: Sestra

Sister

Bee i Tess su sestre, iako žive na različitim kontinentima, one su vrlo bliske i nerazdvojne. Međutim jednoga će se dana srušiti Beein svijet, jer Tess je nestala. Ona ostavlja sve i uskače na prvi avion kako bi pomogla u Tessinu pronalasku. 

Saznajemo da je Tess bila trudna, da je rodila mrtvorođenče i da Bee nije javila ništa o tome. Sve što se događa govori u prilog tomu da je Tess vodila tajnovit život o kojem Bee nije imala pojma. Kad je Tess napokon pronađena mrtva, njezin je slučaj proglašen samoubojstvom. Jedino Bee se ne miri s time i kreće u istraživački pohod dok ne dođe do istine. 

Vrlo dojmljiv roman u kojem Bee piše posljednje pismo svojoj mrtvoj sestri govoreći joj kronološkim redom  što se sve zbilo u njezinoj potrazi za istinom. 

Roman Sestra je Luptoničin debitanski roman. Roman mi se vrlo svidio i stoga mogu reći kako vrlo rado čekam njezin drugi roman Poslije svega. 

Ovim postom zaključujem 2012. godinu te se nadam da ću 2013. pisati više pozitivnih postova no onih negativnih. Toliko toga ima za pročitati. Čeka me, uvjerena sam, mnogo dobrih djela. Ona loša nastojat ću jednostavno preskočiti.

Sretna nova 2013.!

Florence L. Barclay: Kroz vrtna vratašca

Through the Postern Gate

Roman Kroz vrtna vratašca još je jedan stari roman reizdan u Knjižnici Trnovačke Ruže naklade Ognjišta. Rekla bih da je to roman nevinašce, što i nije loše, jer premorena sam od bljutavosti koja mi se servira u novim ljubićima.

Guy Chelsea i Christobel Charteris glavni su likovi ovog romana.  On je njezin "mali modri dječak", a ona "tetka". On ima 26 godina, a ona 36. Već nekoliko dana je navraćao u njezin dom kako bi udvarao njezinoj nećakinji Mollie, bar je ona tako smatrala. 

No kada je nećakinja otputovala, stigao je Guy da započne opsjedu Christobel - Jerihona. Kako sam kaže, stupat će oko zidina Jerihona kao Izraelci sedam dana zaredom i sedmoga će mu se dana ona predati. Ona ga naravno odbije, no duboku u sebi svidi joj se njegova upornost. 

Roman star sto godina, pisan jezikom onog vremena. Provokativan za ono vrijeme, a opet tako čedan. Čitljiv, iako ga ne čeznem uskoro opet uzeti u ruke.

Guido Da Verona: Cléo, Robes et Manteaux

Cléo, Robes et Manteaux

Dobrostojeći grof Consalvo Malachia Gusmano Francesco Maria (za potrebe mog kratkog osvrta zvat ću ga Frank) prilično je neodoljiv ženama. Međutim postoji jedna nova žena u društvu u koju se zaljubio preko ušiju - Cléo. Ona je najbolja prijateljica njegove dugogodišnje poznanice Margot. 

Uskoro pada dogovor za čaj, a potom i druženje u stanu kod Margot. Budući da je Margot iznenada morala napustiti društvo radi nekog tajanstvenog posla, Frank i Cléo ostaju sami. Oni zajedno provode strastvenu noć, a ujutro na rastanku, Cléo uručuje Franku poduže pismo. Naime, Cléo je neovisna žena koja se ne želi zaljubiti, te pismu prilaže tisuću lira kao naknadu za užitak što joj ga je pružio.

Franka nikada nije uzdržavala žena i ovdje će se uplesti u nekoliko komičnih situacija. Prije svega mora vratiti dobiveni novac, a ujedno i pronaći svoju voljenu ženu koja je nestala bez traga. 

Riječ je o nekoliko dana opisanih iz perspektive ponosnog muškarca koji voli mnogo filozofirati, koji nema baš previše pameti, ali zato ima mnogo uspjeha sa ženama. Cléo je pak vrlo neovisna žena koja sa njime zbija jako dobru šalu.

Roman je više humorističan nego ljubavni. Kraj je naravno happy end. Ne vjerujem da će se svima svidjeti jer priča je pisana za čitateljsku publiku iz dvadestih godina prošlog stoljeća. Također postoji i filmska verzija iz tridesetih. Meni osobno, roman je bio simpatičan i čitljiv. 

Jane Austen i Seth Grahame-Smith: Ponos i predrasude i zombiji

Pride and Prejudice and Zombies

Vjerovala sam kako ovo ne može biti nimalo čitljivo i zanimljivo. Zatim sam se počela predomišljati, pa onda još jednom. Najzad sam naletjela na roman u knjižnici. Bila sam zaintrigirana i napokon odlučila da djelu dam pokušaj.

Roman je to smješten u Austeničinu svijetu uz dodatak zombija. Naime, Engleskom hara pošast u kojoj mrtvaci oživljuju i napadaju ljude. Sestre Bennet su majstorice u ubojitim vještinama borbe protiv zombija. Gospodin Darcy je također stručnjak po tom pitanju. Sve ostalo je originalna priča. 

Gospodin Darcy je jedan veliki ponosan oholica, a Elizabeth Bennett djevojka puna predrasuda koja redovito želi zadovoljiti svoju čast pomoću mačete. Većinom čitamo Jane Austen uz povremene dodatke o zombijima. Uz to u knjizi imamo i ilustracije naših junaka i zombija.

Eto, priča je to potpuno u stilu Jane Austen, uz povremeni dodatak zombija, i to doslovce. Priča, iako je parodija, čak ima i smisla. Bilo je zanimljivo, čitljivo i ne mogu vjerovati - ali svidjelo mi se. Ipak, originalnoj priči ovo nije ni do koljena. I još dodajem za kraj - priča bi mogla završiti na filmskom platnu.

Miguel Aranguren: Neprijatelj

La sangre del pelicano

Kad sam vidjela naslovnicu, a potom izdavača, jednostavno sam morala pročitati ovaj roman. Nije to uobičajeni triler, već triler koji u svom sadražaju sadrži nadnaravne sile, prilično je duhovan, kršćanski, a najviše katolički. 

U priči pratimo nekoliko radnji koje se odvijaju na različitim lokacijama u svijetu, naizgled nepovezane uskoro će biti povezane. 

Prva, rekla bih glavna radnja, smještena je u Rimu. Jedan župnik,  Albertino Guiotta, pronalazi u svojoj ispovjedaonici pisamce u kojem ga se obavještava da će netko biti ubijen u određenom parku u određeno vrijeme. Naravno, Guiotta hita do parka, no jedino što pronalazi je obezglavljeni leš kojemu je nemoguće uzeti otiske prstiju. U istrazi na scenu stupa postariji inspektor Luigi Monticone, koji  će trebati Guiottinu pomoć zbog demonskih predmeta koji se pojavljuju u istrazi. A tu su i nova ubojstva protiv crkvenih osoba.

U Parizu postaje sve popularnija sekta Glasnika novog svitanja, čiji je vođa Rakshasha. On čini čuda, ozdravlja i uskrišava, a uskoro počinje prijetiti papi. Novinarka Sophie Fromentin ima ga želju raskrinkati kao prevaranta, no ubrzo biva uvučena u njegovu igru u kojoj će biti iskorištena.

Zatim je tu Kina, Kanton. Jedan zapadnjak ulazi u taksi. Sve je tajanstveno. Saznajemo da je zapadnjak biskup koji dolazi ohrabriti neslužbenu crkvu u Kini. No vozač nije uvjeren u njegove namjere, naime on je kantonski biskup, a biskup zapadnjak propustio je dati mu tajni znak po kojem će se definitivno prepoznati. Lažni biskup ubija kantonskoga i odlazi u njihovu katedralu skrivenu u kući jedne udovice. Ondje se nalazi jedan kip Gospe s djetetom Isusom kojega je jedan kineski mučenik donio do Kine u ime pape, a mnogi kineski vjernici potajno hodočaste ondje. Njegov je cilj uništiti kip.

Onda je tu Španjolska, Granada. Prema jednom samostanu u klauzuri često se odvijaju provokacije. Najnoviji događaj se odnosi na ubijene bijele golubiće položene po čitavoj sakristiji. Časna majka vrlo je zabrinuta, a biskup se počinje prilično čudno ponašati. Ona uskoro naslućuje kako je biskupa zamjenio njegov brat blizanac.

I konačno, SAD, New York. Pratimo sastanak Ujedinjenih naroda. Predstavnica Kostarike u svome će se govoru hrabro usprotiviti liberalizaciji pobačaja. Nakon toga će biti naručeno njezino ubojstvo.

Mislim da sam napisala dovoljno o radnji. Za kraj, napisat ću citat rimskog inspektora:

"Nikada u mojemu dugome profesionalnom životu nisam naišao na sličan slučaj, u kojemu ulogu igra nadnaravno i sve otežava. Dok se ovaj čovjek nije pojavio u mojemu životu," energično je pokazao na oca Albertina Guiottu, "moji su se ubojice jedino brinuli da prekinu disanje svojim žrtvama, bez ikakvih mističnih maštarija. Motivi za ubojstvo su se uvijek podudarali s niskostima ljudskog bića - ljubomorom, zavišću, porokom... ali nikada se nisu miješali sa stvarima neba i pakla."

Mislim da se iz svega navedenog može zaključiti da li će vas zainteresirati ova vrsta trilera ili pak neće. Mene je itekako zainteresirala. Arangurenov stil pisanja je bio zanimljiv i jasan. Događaji su bili pomalo uznemirujući, a nekoliko povijesnih činjenica objasnio je u svom romanu govoreći o Sotoni i Crkvi. Da li je to baš tako kako on kaže, nećemo znati. No sve u svemu, poticajan roman.

Patricia Cornwell: Scarpetta

Scarpetta

Dr. Kay Scarpetta pozvana je u New York pregledati ozlijeđenog pacijenta koji je smješten na zatvorskom odjelu forenzične psihijatrije u bolničkom centru Bellevue. Riječ je o Oscaru Baneu, mogućem osumnjičeniku za ubojstvo Terri Bridges, njegove djevojke. Problematično je to da se Oscar sam prijavio u bolnicu, da je tražio da ga pregleda dr. Benton Wesley, u nadi da će preko njega doći do njegove supruge. Navodno, Kay Scarpetta je jedina osoba kojoj se Oscar usudi vjerovati.

Očito je da je Oscar ozlijeđen i paranoičan, a vjerujući kako će ga Scarpetta štititi zbog povjerljivog odnosa liječnik-pacijent, on joj se usudi ispričati svoju priču. Naime posljednjih nekoliko mjeseci netko ga prati, a on je uvjeren kako mu neke osobe žele upravljati mislima. Tu je i Oscarovo uvjerenje kako Scarpetta poznaje njegovu djevojku, a što Scarpetta izričito niječe. Scarpetta je prilično uzrujana, te ubrzo uviđa nekoliko laži o kojima zasada ne smije govoriti istražiteljima. 

U isto vrijeme na internetu djeluje tračerska web stranica na kojoj se objavljuju uznemirujući tračevi o Scarpetti i istražitelju Marinu. Ubrzo se otkriva kako je Terri žrtva serijskog ubojice, a Oscar je pod sve većom sumnjom. Dodatno, kako nije bio službeno optužen ni za što, napustio je Bellevue, nitko ne zna kamo se zaputio, a najnovija žrtva je otkrivena. Čini se kako je žrtva bila nekako povezano s tom web stranicom.

To bi bila moja skraćena verzija sadržaja ovog šesnaestog slučaja dr. Kay Scarpette. Jako mi se sviđa stil kojim Corwell piše. Jednostavan je, razumljiv, nije mi naporan, već zanimljiv, a nije senzacionalistički. Ne niza samo prljave detalje. Naravno, ima i toga, ali ne samo. Osobno, ne volim ih. Pratimo jednu priču i nema potrebe šokirati nas burnim preokretima u radnji jer je priča zanimljiva i bez tih stvari. I najzad pronalazimo ubojicu, možda i prije kraja romana, te zadovoljavamo potrebu za pravdom.

Ukoliko niste čitali prethodne slučajeve preporučila bih da se suzdržite od čitanja ovoga. Ovaj roman u nekim dijelovima referira na prošli roman koji je završio brutalno i ostavio me u uvjerenju da je jedan od glavnih likova počinio samoubojstvo. No čini se kako smo ja i mnogi ostali pogriješili uzimajući zdravo za gotovo tu pretpostavku. Kao što smo znali pogriješiti misleći da je Benton ubijen, da bi nakon nekoliko romana oživio, jer je bio u programu zaštite svjedoka. 

Dobro, sad pišem o svim slučajevima. No, htjela sam još jednom napomenuti kako je bolje pročitati cijelu seriju od prvog nastavka i tako redom. Negdje na sredini serija se bila pokvarila, bilo je to onda kada je Cornwellica prestala pisati u prvom licu. Odonda je serija o Scarpetti pala u mojim očima. Ovim romanom se donekle iskupljuje.

Četiri su glavna lika od samog početka serije. Scarpetta je prva. Ona je forenzična patologinja. Benton Wesley je forenzični psiholog, inače vrlo uspješni profiler s kojim je godinama radila na istragama umorstva. Najprije je bio kolega, pa ljubavnik i sada napokon suprug. Lucy je Scarpettina nećakinja. Upoznali smo je kao malu štrebericu, pa problematičnu sveznalicu, a unazad nekoliko godina ona je i super bogata i pametna i sposobna i super štošta. Za mene je najnesimpatičniji lik cijele serije. I posljednji, ali ne manje važan je Marino, lik koji je trebao biti mrtav. On je detektiv koji je godinama uspješno surađivao sa Scarpettom, nekoliko joj je puta spasio život, godinama bio "potajno" zaljubljen u nju, a u prošlom nastavku je definitivno poludio i pokušao nauditi Scarpetti.

Ovi se likovi tokom vremena razvijaju, mijenjaju, griješe, kaju, slabe, jačaju, stare, a neki postaju zrelijima. Imali smo ih prilike upoznati i zavoljeti. I tako, ti se likovi ponovno okupljaju nakon Marinove velike pogreške i pokušavaju zajednički raditi. No mogu li to nakon svega što se dogodilo?

Ljubiteljima Scarpette, roman će se definitivno svidjeti.

Catherine Fisher: Kaznovar

Incarceron

Uf, oh! Nisam sigurna što bih mislila. S jedne strane roman mi je bio dosadan, a s druge strane radnja ima potencijala. Obzirom da je najavljeno snimanje filma, radije bih ubuduće prošetala do kina. I još nešto što me oborilo s nogu: nema anđela, demona, vampira, vukova, vukodlaka i koječega još. Dobro spominju se neki čarobnjaci, ali čini mi se da to ima više veze s tehnologijom.

Vrijeme radnje je naravno u budućnosti. Koliko daleko od naše, nemam pojma. Budućnost je tehnološki vrlo napredna, ali zbog nečije ideje svi se moraju ponašati kao da je vrijeme stalo i kao da tehnologija nikada nije ni postojala. Oni žive stojeći u vremenu par stoljeća prije našega doba. 

A sad, što je to Kaznovar? Kaznovar je futuristički zatvor iz kojeg navodno nema povratka. Trebao bi to biti idealan svijet, ali on je to odavna prestao biti. Problem je u tome da ljudi vani, u stvarnom svijetu, nemaju pojma da je ideja Kaznovara bila samo ideja, te da je odavna propala. Svejedno, Kaznovar i dalje postoji, a čuva ga nadglednik. Samo nadglednik zna gdje se taj zatvor nalazi i on jako dobro čuva svoje tajne. 

Claudia je kći nadglednika Kaznovara. Od rođenja je odgajana za brak s mladim princem, budućim kraljem. Ona je znatiželjna i inteligentna djevojka. Prije nekoliko godina njezin je princ poginuo pavši s konja, te se ona ne može pomiriti sa njegovom smrću i skorom budućom udajom za njegova mlađega polubrata. Claudia je uvjerena da su se riješili princa i poslali ga u Kaznovar. Ona svom ocu ukrade kristalni ključ koji bi mogao imati veze s Kaznovarom. Sad još samo mora pronaći vrata.

Kaznovar je pun bijede i neznanja. Ljudi unutra su potomci prvih stanovnika i ne znaju za vanjski svijet. Za njih, to su samo legende. No Finn, sedamnaestogodišnjak, uvjeren je da je nekoć živio vani i želi se vratiti vani. Jednoga dana pronalazi kristalni ključ preko kojega je moguće komunicirati s vanjskim svijetom. Tada je Finn prvi puta shvatio da vanjski svijet uistinu postoji i da to nisu samo njegove halucinacije. A sada kada je siguran u to, mora pobjeći sa svojom družinom. U tome će mu pomagati Claudia koja se nada pronaći svoga izgubljenoga princa.

Scott Turow: Pravne pogreške

Reversible Errors

Rommy Gandolph je prije deset godina proglašen krivim za ubojstvo troje ljudi. Osuđen je na smrt, a sada se približava datum izvršenja njegove kazne. Iako je prije deset godina priznao ubojstvo, sada tvrdi da je nevin. 

Po službenoj dužnosti njegov slučaj preuzima Arthur Raven. Njegov je zadatak utvrditi postoji li ijedan čvrsti argument za pošedu Rommyjeva života. 

Gillian Sullivan je sutkinja koja je osudila Rommyja. U međuvremenu je uhvaćena zbog primanja mita, te je nakon odsluženja kazne, odnedavno puštena na slobodu. Ona je ta koja Arthura upućuje na novoga svjedoka u slučaju.

Novi je svjedok Erno Erdai. On je smrtno bolestan čovjek, u zatvoru, koji odlučuje prije smrti očistiti svoju savjest. Zapanjujuće, on priznaje ubojstvo troje ljudi i namjerno podmetanje Rommyju. Je li to dovoljno za Rommyjevo oslobođenje?

Tužiteljica na slučaju, Muriel Wynn, te detektiv na slučaju, Larry Starczek, ne vjeruju ni riječi ovom novom priznanju. Kako vrijeme konačne odluke prolazi, na vidjelo izlaze nove činjenice. Jesu li istinite? Rijetko. I tko je ubio troje ljudi? Je li Rommy uistinu kriv, je li to Erno, ili netko treći?

Eto, u tome se ukratko sastoji radnja ovog romana prema kojem je snimljena serija Grijesi prošlosti sa Williamom H. Macyjem, Tomom Selleckom, Monicom Potter, Felicity Huffman & co. Seriju nisam pogledala. Samo spominjem, ako nekoga slučajno interesira.

Inače, priča je naporna i mučna zbog sporog razvoja radnje. Puna je lažnih iskaza, a previše upletenih je bilo ili još uvijek jest u zatvoru. Također, previše je tu afera. Čini mi se da su svi lagali i da svi još uvijek lažu, a za likove ne osjećam nimalo simpatije. Jedino što me privuklo je zaplet koji je vrlo brzo podbacio.

Merita Arslani: Anđeli će samo zaspati

Anđeli će samo zaspati

Roman Anđeli će samo zaspati, dobitnik je nadrage Kiklop za debitantsku knjigu godine. To je i bio jedan od razloga zašto sam je tako spremno uzela u ruke kada mi ju je mama dala, rekavši kako je roman dobar. Drugi je razlog to što već više od godinu dana nisam čitala nekog domaćeg autora. I tako krenem ja sa čitanjem, a roman je je zvučao obećavajuće i doimao se prilično drugačijim od literature koju sam čitala u posljednje vrijeme.

Katarina je žena od tridesetak godina, bolesna je i umire, no još uvijek to ne zna. Povremeno ima glavobolje, no sve to pripisuje umoru i ne obazire se na to. Danijel je Katarinin anđeo čuvar od rođenja. Njemu je povjeren zadatak da joj javi tu vijest i da je pripremi na odlazak. Naime, to je zadatak svih naših anđela. Da te čuvaju i prate od rođenja, a prije smrti - da te pripreme na nju. 

To je priča i ne mora sve djelovati savršeno. Preko nekih stvari mogu i prijeći. Ipak moram reći kako bi bilo divno da ti se javi anđeo i kaže ti da ćeš za tri mjeseca smrtno stradati u sudaru. Zasmetale su mi i ostale nelogičnosti u romanu. 

Kad umreš postaneš anđeo. Danijel je već nekoliko puta bio anđeo čuvar raznim ljudima. Ali, sigurno nije umro prije više od dvadeset godina. 

A onda su tu i ostali anđeli. Ako su čuvari su čuvari. Ne mogu ići naokolo i baviti se svojim poslom. Kao da je autorica uzela anđele čuvare samo zato što joj se sviđa ta ideja. Možda je mogla izmisliti neki drugi lik jer lik anđela je promašen i nije dobro osmišljen.

Onda je tu Katarinina najbolja prijateljica, inače nepovjerljiva i skeptična. Ona sve što Katarina kaže prihvaća kao istinu. Zar ne bi netko inače skeptičan, svome prijatelju koji tvrdi da mu je anđeo rekao da će umrijeti, rekao da je poludio?

Zatim su tu životne filozofije naše junakinje, koje ne bih nazvala pametnima, već nezrelima. A o njima se govori kroz gotovo svaki dijalog.

Ima nekoliko svjetlijih trenutaka u radnji, inače se osim ovoga glavnoga ništa i ne događa. Trebala je to biti dirljiva priča o umiranju, a svela se na Arslanine nezrele filozofije o životu.

Glenn Beck: Overtonski prozor

The Overton Window

Ljeto je i vruće je i ne da mi se čitati, pa ni poslije pisati svoje dojmove. Zato ću zbrda zdola u jednome dahu.

Noah Gardner bogat je i zgodan mladić. Radi u kompaniji svoga oca koja se bavi odnosima s javnošću. Jednoga dana susreće mladu djevojku Molly Ross, domoljupkinju (jesam li to dobro napisala?) u koju se zateleba do ušiju. Toliko se zateleba da ode na sastanak ostalih domoljuba koji su većinom teoretičari zavjere. Na tom sastanku svi bivaju uhićeni, a Noahov ih odvjetnik sve spasi svojim utjecajem. 

Noah i Molly se drugi dan provode sve do trenutka kad ga ona zamoli da je uvede u ured tvrtke kako bi mogla doći do tajnih, a moguće i kompromitirajućih informacija. Zatelebani Noah dakako pristane i uskoro otkrivaju urotu. A kakva je to urota? Nemam pojma.

Eto, toliko dobro sam razumjela ovaj roman u kojem autor nabacuje hrpu stvarnih činjenica o kojima ne saznajemo previše detalja. Na početku stoji autorova zabilješka kako je knjiga fakcija (knjiga koja je u cjelosti fikcija, ali čija se radnja temelji na stvarnim činjenicama). A na kraju romana smo počašćeni s dugim pogovorom koji nabacuje brojne internet izvore i literaturu o činjenicama koje se spominju u knjizi. Najzad nas autor potiče da istražujemo dalje. Ma ni luda!

Sve u svemu, hrpa raznih teorija zavjera. A što se stvarno dogodilo? Kao što već napisah - nemam pojma!

Roman krcat citatima. Vrlo sam ga brzo pročitala. Piše o svemu i svačemu, a opet o ničemu. Radnja nikakva. A glavni lik Noah, namagarčeni tupan, jednom, dvaput, pa i tri put. Nadam se da ovo nema nastavak.

Ruth Rendell: Kradljivica

The Thief

Polly je još kao mala djevojčica počela "uzimati" dragocjene stvari od ljudi koji su je povrijedili, a nakon toga bi te stvari uništila. Nikada je nisu otkrili. Već dugo se trudila biti dobra jer je napokon upoznala muškarca za kojega se želi udati. On mrzi svaku laž i nepravdu. Polly sluti kako će je on uskoro zaprositi.

U međuvremenu Polly odlazi u SAD na vjenčanje svoje sestrične. U avionu ulazi u konflikt sa  svojim suputnikom. Suputnik je vrlo neugodna karaktera. Većim dijelom puta je podbada i ponižava. Pri povratku u London opet sreće suputnika koji postaje još neugodniji. Polly si jednostavno ne može pomoći te "uzima" njegovu torbu. No kad Polly otkrije što je u torbi i kad uvidi da je ne može uništiti već da mora pronaći način kako je vratiti, sve se mijenja.

Kradljivica je kratka napeta priča. Pruža uvid u jedan ne previše simpatičan lik koji učestalo laže, a ponekad i krade. No je li ona toliko loša osoba? To ćemo saznati na samome kraju. Zanimljivo i vrlo kratko.

Emily Eden: Poluspojeni par

Semi-Attached Couple

Čista je slučajnost da sam se dokopala ove knjige i ostala sam ugodno iznenađena. Poluspojeni par, roman koji je nastao oko 1830. godine, prvi put je objavljen 1860. Neodoljivo podsjeća na moju omiljenu Jane Austen. A tko ne voli Austen, neće voljeti ni ovaj roman. Osim toga, autorica je bila njezina velika obožavateljica.

Glavni junaci ove priče su novopečeni mladenci. On je toliko zaljubljen u nju da je neprestance opsjeda svojim zahtjevima za ljubavlju, a ljubomoran je na svakoga kome pokloni i najneviniji smiješak. Ona se pak guši u njegovim izljevima ljubavi i brojnim ispadima.

Nakon što je prošlo razumno vrijeme od dana vjenčanja, na njihovo ih imanje dolazi posjetiti brojna družina prijatelja, rodbine i poznanika. Od brojnih likova koji ih okružuju istaknut ću jednu udatu gospođu koja kaže sama za sebe da si je dobra sa svima, svi joj se povjeravaju, svih savjetuje, o svemu zna sve najbolje, a proganjaju je brojni muškarci. Tu su još mladenkin brat i njezina najbolja prijateljica koji se ne podnose, te mladenkin bratić i jedna mlada susjeda. I to svi u pravoj dobi za ulazak u brak.

Fina je to vrsta priče, duhovita i ironična, bez previše strastvenih afekata koji bi priču činili polu ludom. Baš onakva kakvu volim. I za kraj, navodno se Emily Eden smatra jednom od prabaka chick lita.

Colleen Coble: Griješnica

Abomination

Mlada žena držeći djetešce u naručju bježi od svog napadača. A tko je napadač i tko je ona? Ne sjeća se.

U udaljenom gradiću, policajac odlazi u posjet bivšoj supruzi i djetetu. Očito je da se dogodio stravičan zločin, a njegova obitelj je nestala.

Gideon je pak onaj koji ubija, onaj koji oslobađa svijet od griješnica. Hoće li uspjeti pronaći ženu s djetetom koja mu je pobjegla ili će ga prije uhvatiti policajac kojega je sada osobno upleo u slučaj ubivši njegovu bivšu suprugu i dijete?

Priča zvuči prilično obećavajuće, no nisam imala previsoka očekivanja obzirom na autoričin prethodni roman, Suton na Aljasci, koji sam imala priliku pročitati. I dobro da nisam. Kad sam čitala prvu knjigu nisam bila sigurna da li je autoričin stil loš ili je loš prijevod. U jedno sam sada sigurna, autoričin stil je loš. Sadržaj je neuvjerljiv, karakterizacija likova slaba, dijalozi su jadni, a nema ni "i" od "istrage".

Kako sama autorica kaže, roman Griješnica je ljubavni triler, pa ću ga tako i označiti. A je li uistinu? Da, je. To je ljubavni triler žnj kategorije.

Dakle, sama ideja je dobra, ali priča je sve suprotno od dobroga. Ja sama mogla sam je takvu napisati. Koji urednik je dopustio da ovo ode u tisak? Tko je uopće odlučio ovo prevesti?

I jedino što je zanimljivo u cijeloj priči je geocaching. Ja sam se prvi put susrela s ovim pojmom. Ukratko, jedna osoba sakrije neki predmet, na geocaching web stranci postavi koordinate tog predmeta, zatim to ostali traže. Kad nađu, upišu se, mogu uzeti predmet i staviti neki drugi predmet. A svrha je ustvari šetnja, druženje, boravak u prirodi. Lov na "blago", samo što je blago neka sitnica. Mnogo ljepše to opisano stoji na ovoj stranici. Kakve to veze ima s ičim? Ubojica je ostavljao tijela, potom objavljivao koordinate, najzad bi tijelo pronašli tragači koji nisu imali pojma na što će nabasati.

Judith McNaught: Whitney, ljubavi moja

Whitney, my love

Oh, imam toliko toga za napisati, a ne znam odakle početi. Čini mi se da će ovaj post biti zbrda zdola.

Za autoricu Judith McNaught čula sam prvi put tek prošle godine kada sam pročitala njezin roman Kraljevstvo snova. Iskreno, nije me tim romanom previše oduševila, no teško me je oduševiti ljubavnim romanom ovih dana. Stoga je moguće da će ovaj post biti pun predrasuda.

Whitney, moja ljubavi prvi je roman ove autorice, no objavljen je tek sedam godina nakon što je napisan. Prije toga, autorica je objavila druge romane. Prvi put je obajvljen 1985., a ovo izdanje koje imamo priliku čitati, još je jednom revidirano i uređeno 1999. Dakle, riječ je o poboljšanoj verziji. I zaista, roman je vrlo dobar. Vrlo dobar u odnosu na ostale ljubavne romane izdane u tom razdoblju kojima nas naši izdavači već godinama časte. Ne, nije vrlo dobar. Pogriješila sam. Već je ako su oni romančići planetići, ovaj roman u odnosu na njih sunce. 

Pa krenimo s radnjom. Kao što naslov kaže Whitney je naša heroina. Upoznajemo je u njezinom rodnom selu u Engleskoj, u dobi od petnaest godina, a godina je 1816. Do ušiju je zaljubljena u naočita Paula, no on je ne doživljava, bar ne onako kako bi to Whitney htjela. Živi s ocem koji je smatra nemogućom za odgojiti, stoga u pomoć poziva njezinu tetu i tetka iz Pariza. Ubrzo, Whitney uviđa da će morati napustiti Englesku i Paula i otići u Pariz. Kroz sljedeće četiri godine, Whitney procvjeta u pravu ljepoticu, potpuno razvije svoje fine i uglađene manire, dobije mnoštvo udvarača, odbije mnoštvo prosaca, no svoje srce čuva samo za Paula. 

Kad je otac neočekivano pozove natrag u Englesku, Whitney je presretna. Napokon će dobiti svoju priliku osvojiti Paula. No ona ni ne sluti da ju je u Parizu zapazio Clayton Westmoreland, vojvoda od Claytona, najpoželjniji neženja u Engleskoj, iako ozloglašen kao zavodnik i lomitelj ženskih srdaca. Budući da je Clayton uvidio kako je nemoguće prići Whitney i dobiti njezinu ruku, on odlazi u Englesku k njezinom ocu koji se nalazi u nezavidnoj financijskoj situaciji, te odluči kupiti Whitneyinu ruku za 100.000 funti.

Kada se Whitney vraća, njezin otac i Clayton taje njegov identitet dok Clayton pokušava osvojiti je. No Claytonovo osvajanje je sve drugo no prilično. Stoga ga Whitney prezre. Ne znajući da je već zaručena za Claytona stade ga ignorirati i upire sve svoje snage u osvajanje Paula.

Eto, ovo gore bi bio moj uvod u ovu kobasicu od romana. Istina, roman je predugačak, ali nikako dosadan. Obiluje popriličnim brojem humorističnih scena, a autoričin stil pisanja je vrlo zanimljiv i pitak.

Najviše mi se svidio početak romana, to jest do vremena kad se Whitney vratila u Englesku. Ona vremenom postaje mudrija i uglađenija, ali i dalje ostaje nezrela djevojka. Pri povratku u Englesku započinjemo upoznavati Claytona. Clayton je veoma naočit gospodin, oholi vojvoda pred čije noge pada svaka engleska djeva. On ne želi gubiti vrijeme na klasično udvaranje, već nastoji osvojiti Whitneyinu ljubav silom. Većinu vremena zapovijeda ljudima oko sebe, nasilnik je, nezreo, arogantan, a ni sam ne zna zašto hoće Whitney koja njega uopće ne želi. U svakom slučaju on nema namjeru odustati od nje. Zašto se Clayton dopada Whitney, nije mi suviše jasno. Njihov odnos ne započinje dobro, rekla bih da su oboje emocionalno nezreli, a kako vrijeme protječe ne postaju ništa bolji. Moje je mišljenje da razvijaju jedan nezdrav odnos.

Napokon moram progovoriti o ovoj temi nezdravih odnosa. Do sada sam to izbjegavala i praštala mnogim autorima, no više to ne mogu ignorirati. Ovaj roman je veličanstveno napisan i nabijen je emocijama. Autorica piše odlično, a roman jednostavno ne možeš ispustiti iz ruku do kasno u noć. No smatram da su emocije u romanu veoma pogrešne. Likovi s vremenom postaju zaluđeni jedno drugim, te miješaju ovu bolesnu navezanost s ljubavlju. Rekla bih da ih i autorica miješa. 

Neki nasilini prizori se nikako nisu trebali dogoditi. Prije svega, još više su pojačali moju odbojnost prema Claytonu. Osim toga, roman ide od jednog nesporazuma prema drugome i kao da nikada nema namjeru stati, a kada je vrijeme za kraj autorica još više rasteže ovu kobasicu i piše još par stranica i zauvijek mi zgadi njihovu priču i vezu koja je u najmanju ruku bolesna. Previše radnje je svedeno na nesporazume do kojih uopće nije trebalo doći ili koju su se trebali razriješiti mnogo prije. To me tjera na misao da su ili glavni likovi vrlo glupi i stoga ne zaslužuju čitateljsku pozornost ili autorica misli da su čitatelji imbecili. Ni jedna opcija mi se ne dopada.

Prije nekih desetak godina bih uživala u priči, uzdisala, suosjećala i uživala, a sada sam to činila mnogo manje, no tada sam bila još praktički dijete. Nažalost kada odrasteš čitajući ljubavne romane kao što je to ovaj, a mnogo je bolji od mnogih koje sam pročitala, dobiješ određene ideje o ljubavi i ponašanju u vezi. Naravno iskustvom sam stekla sasvim druge spoznaje. 

Ovu vrstu priče ili voliš ili ne voliš. Naravno, sve je to samo fikcija, ali pokušaj to objasniti mladome umu. Ako dobro razlikuješ ovu bolesnu navezanost, zaluđenost i ljubav, samo ćeš se nasmijati ovim ponekad smotanim likovima i njihovoj gluposti. No ako ti još uvijek nije jasno o čemu govorim, autorica bi te mogla povesti na bajkovito putovanje o njezinom shvaćanju ljubavi. Postoji mnogo nesporazuma i besmislica oko kojih se okupiramo u životu i svi griješimo, baš kao i ovi likovi, a poniznost i oproštenje postoje odvijeka. Greške ćemo često ponavljati, no za razliku od događaja u ovome romanu bitna je razlika da ćemo na greškama sazrijevati i učiti.

Nadam se da ćete uživati u ovom romanu pazeći pritom da vas ne zavede svojim bolesnim pristupom ljubavi, jer prava ljubav takva nije i nikada ne bi mogla biti. Upravo zbog tako jake poruke da prava ljubav takva jest i mora biti, dajem ****. To je jedini razlog. Ako ste stekli dojam da mi je roman odbojan i da samo kritiziram, napominjem da mi tu uopće nije bila namjera već samo upozoriti na ozbiljnu štetu koju ljubavni romani donose prečesto opisujući nerealne ljubavne odnose.

A za kraj jedno zapaženje o autorici koja je počela pisati još krajem sedamdesetih godina. Do sada sam pročitala dva njezina romana, te ne mogu čvrsto tvrditi da su i ostali jednako dobri kao i ovaj. No, ova autorica ne štanca romane po traci, već ih je odonda objavila možda desetak, što je prilično obećavajuće, obzirom na kvalitetu.

Holly Pierlot: Tajna uspješnoga majčinstva

A Mother's Rule of Life. How to Bring Order to Your Home and Peace to Your Soul

Evo, ovaj put nešto duži post u odnosu na prošli. Mislim da ga knjižica zaslužuje, obzirom na to koliko sam razvukla njezino čitanje, a razvukla sam ga u nedogled.

Tajna uspješnog majčinstva ne daje nikakvu uspješnu formulu, već govori o majčinstvu kao pozivu i poslanju za koje se treba moliti svaki dan i tražiti snagu od Gospodina. Sama autorica došla je na rub snaga kao majka i vidjela da ne može više dalje. Dakle, Holly Pierlot je žena koja piše iz svog vlastitog iskustva odgajanja petero djece.

Autorica se služi takozvanim majčinim pravilom. Biti majka je poziv. Biti časna sestra u samostanu je također poziv. 

Časne sestre imaju uredan život. Točno se zna kada je vrijeme za rad, molitvu, obrok, spavanje, odmor... Ne znam mnogo o njihovom životu, no ono što znam jest da se one uistinu drže reda, da rade naporno i da mnogo mole.

Danas većina majki radi. Djeca su u vrtiću i školi. Kad se svi vratimo kući slijedi strka oko ručka, čišćenja, pisanja zadaće, brige o rublju... Jednostavno nemaš vremena ni za sebe, možda čak ni za priču prije spavanja dječici, muža niti ne vidiš. Znaš da su svi tu negdje i cijelo vrijeme radiš sve to za njih. Čak i ako si kod kuće, nema šanse da obaviš sve što trebaš, da budeš odmorna, nenapeta i nestresirana. A kada imaš više djece? To poslanje postaje sve teže i teže.

Stoga majčino pravilo nastoji uvesti red u život, nešto slično samostanskom životu. Međutim, tu nije u pitanju samo raspored kojega se valja držati. Jer ako ćemo o rasporedu, učinit će nam se da je prenaporan, nefleksibilan, da ga se nemoguće pridržavati. No, ako se u tom pravilu traži Boga, onda će ga se i pronaći, A biti će i mnogo prilika za molitvu.

Kako sam počela čitati, bila sam dirnuta i odmah se rasplakala jer sam vidjela da je moje iskustvo vrlo slično njezinu iskustvu. A onda kada je autorica počela govoriti što to znači majčino pravilo, digla mi se kosa na glavi i rekla sam da je to nemoguće, da stvarno pretjeruje, pa bih stala s čitanjem. Ali znala sam da je sve što piše istina i onda bih smogla snage za još nekoliko stranica.

Moj problem je bila obeshrabrenost. Ja to ne mogu, pa se ne moram ni truditi. Vrlo je lako pretvarati se da je sve u redu, iako ništa nije u redu. Možeš tako živjeti neko vrijeme, ali prije ili kasnije svi će puknuti. Stoga je bolje riješiti probleme u obitelji mnogo prije.

Pet je ključnih prioriteta bračnoga poziva:

• Molitva
• Vlastita osobnost
• Supružnik
• Roditelj
• Hranitelj

Svaki od ovih prioriteta, autorica obrazlaže u knjizi. Stoga knjigu toplo preporučujem kršćanskim majkama i majkama više djece. 

Kerstin Gier: Nevjesta je, nažalost, rekla ne

Die Braut Sagt Leider Nein

Nevjesta je, nažalost, rekla ne je vrlo jednostavan i lako čitljiv roman, napose zabavan i komičan. Radnja se odvija u Njemačkoj, a vrti se oko mlade Elisabeth i njezinih zgoda s Alexom, njezinim dečkom. Kad bih napisala nešto više, otkrila bih previše sadržaja. Stoga će ovo biti ekstremno kratak post, a ja ću samo još poručiti: Uživajte u čitanju!

Ispovijesti ruskog hodočasnika svojem duhovnom ocu

Otkrovennye rasskazy strannika duhovnomu svojemu otcu

Ispovijesti ruskog hodočasnika svojem duhovnom ocu, prvi su puta obajavljene oko 1870. godine. Da, da,  1870., toliko su stare ove ispovijesti. Pazite, zapisani događaji nisu fikcija, već su to prave ispovijesti. No ne znamo ni točno vrijeme odvijanja ovih događaja, osim što znamo da hodočasnik luta po sibirskim poljanama, a sam hodočasnik nam ostaje anonimac.

No taj anonimac jest hodočasnik i bogotražitelj, kaže za sebe na samom početku da je po milosti Božjoj kršćanin, po djelima grešnik, po zanimanju beskućni hodočasnik najnižeg staleža, koji luta od mjesta do mjesta. A zašto luta? Jer je čuo riječi "Bez prestanka se molite!" (1 Sol 5,17). Kako se možeš bez prestanka moliti, što to znači? To je nemoguće. Ta pitanja su ga toliko zaintrigirala, da je najzad ne pronalazeći odgovora, najprije rasprodao sve što je imao, potom uzeo Bibliju, čislo, nešto dvopeka i malo soli, te krenuo na put.

Nakon što je već dugo putovao napokon je susreo jednog starca koji mu je pomogao otkriti više o neprestanoj molitvi. Riječ je o Isusovoj molitvi ili molitvi srca, koja glasi:

"Gospodine Isuse Kriste, 

smiluj se meni grešniku."

Ova molitva je bila ono što je on tražio. Neprestano ponavljajući ove riječi ustrajno i u poslušnosti. Kako je molio, što je sve doživio i spoznao o molitvi, ne mogu prepričati. Za to je potrebno uzeti knjižicu u ruke te pročitati i sam iskusiti.

Na putu je doživio svega, dobroga i lošega, susreo mnogo ljudi, doživio neopisivu sreću, spoznaje, progonstvo, orobljavanje, napasti, mir, šibanje, oduzetost, ozdravljenje, bio utješen, širio molitvu, živio od providnosti, uistinu kako i sam kaže - bilo je svega, i dobra i zla. Ali u svim tim stvarima, on je uvijek zahvaljivao Bogu.

Malena je to knjiga koju sam sada čitala po drugi put. Mogu reći da mi se prvi put činila nevjerojatnom, ali zanimljivom. A sada sam u njoj otkrila i više od pouke o molitvi. Hodočasnikove ispovijesti su jednostavne i zanimljive, a najzad su u meni stvorile želju za molitvom.

Phil Lenahan: Upravljanje novcem za katolike: sedam koraka do financijske slobode

7 Steps to Becoming Financially Free: A Catholic Guide to Managing Your Money

Kad je riječ o pitanju novca, to je uvijek delikatna stvar. Na novcu će svatko, prije ili kasnije, pasti. Ali nakon pada se uvijek možemo podići.

Phil Lenahan je američki financijski savjetnik, katolik, naravno. U moru članaka i knjiga o upravljanju financijama, što nam on ima za reći? Napose, zašto je ovo knjiga baš za katolike? 

Ovo je knjiga naročito za katolike i sve ostale koji su otvorena srca i uma željni učiti i čitati o novcu, novcu koji je danas idol svih idola, od kojega izviru mnoga, a ja bih rekla sva zla, no ipak nam je potreban. Međutim u ovoj knjizi nije riječ o tome.

Knjiga je vrlo zanimljiva, poučna i lako čitljiva, prilagođena hrvatskim prilikama. Ne govori samo o štednji, dugovima i proračunima, već nas rasvjetljava u duhu katoličke vjere.

Kao što sam naslov kaže, govori se o sedam koraka do financijske slobode. Za mene, najvažniji korak je prvi korak koji kaže "Budite "upravitelj Providnosti"". Koliko mi je samo bilo potrebno podsjetiti se od čega, od Koga ja i moja obitelj živimo. Da, možete se izrugivati koliko hoćete mojoj ludosti iliti mudrosti. 

Kaže da sve što posjedujemo pripada Bogu. Što to konkretno znači? Zar nisi sam svojim snagama mukotrpno radio i gradio svoju kuću, nisi li sam štedio da završiš svoj studij, nisi li zaradio svoju mirovinu, ne zarađuješ li svoju plaću? I stoga kako išta od toga može pripadati Bogu? 

Pitam te otkuda ti dolazi zdravlje i snaga? Ne možeš li već sutra otkriti da imaš rak, ne možeš li se već sutra ujutro ne probuditi? Neće li te sljedeći put kad prijeđeš preko ceste udariti auto? U čijim je to rukama? Tvojim? Tko zna što ti sutra nosi? A ako sutra ujutro samo slomiš mali prst? Kako ćeš išta raditi? Uvijek neprestane brige oko novca i zdravlja, zar ne?

No ja i moja obitelj, naime živimo od Božje providnosti. Sve što imamo dolazi od Boga i zato jedino možemo u poniznosti to prihvaćati i slaveći i blagoslivljajući biti zahvalni Bogu. Eto, dobro je sjetiti se toga u kušnjama.

Knjiga govori na mnogo više načina no što sam ja ovdje napisala, te je toplo preporučujem svim katolicima.

Jesper Juul: Znati reći "ne" mirne savjesti

Kunsten at sige nej med god samvittighed

Znati reći "ne" mirne savjesti, vrlo je tanka knjižica (69 stranica) Jespera Juula. Pročitala sam je u manje od dva sata. Moguće je da sam žurila i da stoga nisam mnogo toga razumijela. Pisana je nešto složenije od onog na što sam navikla. Svakako, nisam je pročitala iz razonode već da umirim svoju roditeljsku savjest. Da, eto ja sam dobar roditelj, čitam literaturu o odgoju djece i roditeljstvu. Da čitam to na silu i ne uživam i ne spoznajem ništa novo. A tko mi je kriv? A tko me sili?

Bila sam vrlo zainteresirana da saznam odgovor kako znati reći "ne" mirne savjesti. Htjela bih magičan recept za sve, a u ovoj tankoj knjižici ga sigurno nisam našla. Zasigurno kriva su i moja pogrešna očekivanja.

Citiram prvu rečenicu iz uvoda:

"- Mogu li danas kasnije ići spavati?

 - Ma ti si još mali... a i već si umoran."

Slijedi još nekoliko primjera, a onda zaključak:

"Tko zna što oni zapravo misle? Da, ne ili možda?"

Važno je govoriti i da i ne. Ali biti iskren i svoj, bez pretvaranja, govoriti ono što uistinu misliš. I biti konkretan. Ljudi ne žele nagađati, ne mogu nagađati što mi u stvari mislimo, hoćemo, trebamo, želimo. I još je važno biti slobodan sve to izreći. Eto, tako nekako sam doživjela tu knjižicu.

Michi Costa: Obnovljeni Jeruzalem: Pripovijest o Tobiji i Sari

Gerusalemme ricostruita

Nećkala sam se trebam li napisati post o ovoj knjižici i konačno došla do zaključka da trebam, to jest, čini mi se da postoji potreba.

Volim čitati romane, prije svega one ljubavne, a potom trilere i krimiće. Inače, nemam želju čitati duhovnu literaturu. Čitanje mi služi za opuštanje i kao zamjena za televiziju. Vrlo rijetko produbljujem svoju vjeru čitajući, a trebala bih, jer znate, prilično sam lijena.

Knjižica Obnovljeni Jeruzalem nije nimalo revolucionarna ni spektakularno napisana. Jednostavna je, čak priprosta, uz gramtičke i pravopisne greške. No ono što ona sadrži, neprocijenjivo je blago koje ne možeš dobiti u svim ljubavnim romanima ovoga svijeta. Na zanimljiv način govori o Tobiji i Sari, njihovim kušnjama, problemima, napastima, o njihovom izbavljenju, životu, o Bogu.

Meni je pomogla početkom Korizme. Nisam imala veliku volju za fiktivnim romanima, stoga nisam ništa čitala u ono vrijeme. Zato je i bila ona dulja pauza u postovima. 

Korizma je vrijeme teških napasti, kada možeš vidjeti sebe i svoje slabosti mnogo više no inače. Mogla sam vidjeti da su kušnje i napasti potrebne u našem životu. Ja sama sam vrlo slaba i bez Boga ne mogu ništa i nikako ne mogu odoljeti napastima. Stoga mi je potrebna molitva koju često zapuštam. I nikako ne smijem zaboraviti da sve što imam ne dolazi od mojih želja, snaga i sposobnosti, već od Boga. Jer već sada, istog ovog trenutka mi sve može biti oduzeto i tko sam onda ja? Dijete Božje koje je potrebno Boga. Bogu hvala na svim spoznajama koje mi daje i na svemu ostalome što ne mogu dokučiti.

John Grisham: Tvrtka

The Firm

Stara je to knjiga, ali nikad je nisam pročitala, a znam da je svojevremeno doživjela veliki uspjeh. Rekla sam da ću Grishamu dati još koju šansu i ovo je bila jedna od njih. Smatram da su mnogi već pročitali i ovu, a i mnoge druge Grishamove knjige, zato neću duljiti.

Mitch i Abby žive u sretnom braku. Jedino što im nedostaje je posao za Mitcha, tek diplomiranog pravnika, kako bi dobili malo priljeva gotovine da otplate kredite, nađu možda malo veći stan, uštede nešto novaca, jednog dana dobiju djecu i razumijete što hoću reći.

Kada Mitch dobije ponudu za posao u izvjesnoj tvrtki Bendini, Lambert & Locke, a za koju nikad nije čuo, ne zagrije se baš za ponudu, sve dok ne dođe na razgovor gdje ga zavedu izvrsnim uvjetima zaposlenja. Čini se kao posao iz snova, stoga prihvati ponudu.

Mitch radi vrlo marljivo i naporno. A kad mu jednoga dana prilazi FBI agent, shvaća da tvrtka nije ni blizu san snova svakog mladog pravnika, već njegova najveća noćna mora i tu počinje ostatak priče. Naravno, postoji i film temeljen na knjizi, sa Tomom Cruiseom u glavnoj ulozi.  Moguće je da sam ga gledala, ali se uopće ne sjećam.

Svidio mi se lik Tammy, ona je tajnica koja pomaže Mitchu u njegovim makinacijama. Još mogu dodati kako je Grishamov stil pisanja pitak i zanimljiv, da je radnja romana prerastegnuta sa detaljima, a da me se glavni lik nije ni mrvicu dojmio, dapače na posljednjoj mi se stranici zgadio. Sve u svemu, dobra osrednja knjiga, za mene nikakva senzacija.

Joseph Finder: Igra moći

Power Play

Prvi je ovo roman Josepha Findera kojaga sam pročitala, te sam vrlo zainteresirana pročitati još njegovih romana. Ono što zamjeram jest netočnost sadržaja na koricama knjige, u ovom slučaju nepotpunost i možda brojnost likova.

Sadržaj i naslovnica, a često i font teksta će me odbiti ili privući određenoj knjizi. U ovom slučaju me privukao sadržaj. Počinjući čitati određeni roman, polazim od pretpostavke da su činjenice koje se iznose u sadržaju točne. Postavljam si pitanje, je li onaj tko je bio zadužen za sadržaj uopće pročitao knjigu. Čini mi se da nije. Dakle, lažne pretpostavke kvare moj doživljaj čitanja i to ne opraštam!

Glavni lik jest Jake Landry, a ima tu još i mnošto drugih likova koje mi je bilo teško pratiti, pa su mi se svi učinili istima. Jake je, kako stoji u sadržaju, zaposlen na mjestu pomoćnika izvršnog potpredsjednika. Znači, velika faca? Ne! Krivo. On jest pomoćnik izvršnog potpredsjednika, ali ne kompanije, već projekta izgradnje novog modela putničkog aviona. Već samo tih nekoliko riječi koje su manjkale, dale su mi ideju o vrlo zaposlenom i ambicioznom alfa mužjaku. No, kako se pokazuje u knjizi, on je samo manja riba. A ima tu još manjih propusta koji ne predstavljaju radnju na vjerodostojan način. Eto, sve to me iznerviralo, a za to nije kriv autor.

No hajde da napokon krenem sa svojom idejom o sadržaju. Uz malo početnog otezanja kako bi se eventualno čitatelja usmjerilo na krivi trag, dvanaest čelnika korporacije Hammond odlazi na tzv. godišnji odmor, ili nazovimo to team building, u luksuznu ribičku brvnaru smještenu u kanadskoj divljini, gdje će provesti četiri puna dana odsječeni od ostatka svijeta, bez telefona, mobitela, interneta i mogućnosti sresti ikoga osim samih sebe i naravno osoblja.

Uskoro ih pokuša opljačkati skupina krivolovaca, no ispostavlja se kako to nije slučajna pljačka, već pomno planirana otmica, u svrhu dobivanja otkupnine. Čini se kako se među otetima krije krtica, jer vođa negativaca zna gotovo sve što se može znati.

Jake se ovdje našao posve slučajno kao zamjena svome šefu, najmanje je cijenjeni član ekipe, no izgleda kako jedini ima sposobnosti spasiti svoje kolege, ako to želi, a Jake to itekako želi jer među otetima je jedna posebna djevojka, Ali, bivša djevojka koju još uvijek nije prebolio.