Ruth Rendell: Kradljivica

The Thief

Polly je još kao mala djevojčica počela "uzimati" dragocjene stvari od ljudi koji su je povrijedili, a nakon toga bi te stvari uništila. Nikada je nisu otkrili. Već dugo se trudila biti dobra jer je napokon upoznala muškarca za kojega se želi udati. On mrzi svaku laž i nepravdu. Polly sluti kako će je on uskoro zaprositi.

U međuvremenu Polly odlazi u SAD na vjenčanje svoje sestrične. U avionu ulazi u konflikt sa  svojim suputnikom. Suputnik je vrlo neugodna karaktera. Većim dijelom puta je podbada i ponižava. Pri povratku u London opet sreće suputnika koji postaje još neugodniji. Polly si jednostavno ne može pomoći te "uzima" njegovu torbu. No kad Polly otkrije što je u torbi i kad uvidi da je ne može uništiti već da mora pronaći način kako je vratiti, sve se mijenja.

Kradljivica je kratka napeta priča. Pruža uvid u jedan ne previše simpatičan lik koji učestalo laže, a ponekad i krade. No je li ona toliko loša osoba? To ćemo saznati na samome kraju. Zanimljivo i vrlo kratko.

Emily Eden: Poluspojeni par

Semi-Attached Couple

Čista je slučajnost da sam se dokopala ove knjige i ostala sam ugodno iznenađena. Poluspojeni par, roman koji je nastao oko 1830. godine, prvi put je objavljen 1860. Neodoljivo podsjeća na moju omiljenu Jane Austen. A tko ne voli Austen, neće voljeti ni ovaj roman. Osim toga, autorica je bila njezina velika obožavateljica.

Glavni junaci ove priče su novopečeni mladenci. On je toliko zaljubljen u nju da je neprestance opsjeda svojim zahtjevima za ljubavlju, a ljubomoran je na svakoga kome pokloni i najneviniji smiješak. Ona se pak guši u njegovim izljevima ljubavi i brojnim ispadima.

Nakon što je prošlo razumno vrijeme od dana vjenčanja, na njihovo ih imanje dolazi posjetiti brojna družina prijatelja, rodbine i poznanika. Od brojnih likova koji ih okružuju istaknut ću jednu udatu gospođu koja kaže sama za sebe da si je dobra sa svima, svi joj se povjeravaju, svih savjetuje, o svemu zna sve najbolje, a proganjaju je brojni muškarci. Tu su još mladenkin brat i njezina najbolja prijateljica koji se ne podnose, te mladenkin bratić i jedna mlada susjeda. I to svi u pravoj dobi za ulazak u brak.

Fina je to vrsta priče, duhovita i ironična, bez previše strastvenih afekata koji bi priču činili polu ludom. Baš onakva kakvu volim. I za kraj, navodno se Emily Eden smatra jednom od prabaka chick lita.

Colleen Coble: Griješnica

Abomination

Mlada žena držeći djetešce u naručju bježi od svog napadača. A tko je napadač i tko je ona? Ne sjeća se.

U udaljenom gradiću, policajac odlazi u posjet bivšoj supruzi i djetetu. Očito je da se dogodio stravičan zločin, a njegova obitelj je nestala.

Gideon je pak onaj koji ubija, onaj koji oslobađa svijet od griješnica. Hoće li uspjeti pronaći ženu s djetetom koja mu je pobjegla ili će ga prije uhvatiti policajac kojega je sada osobno upleo u slučaj ubivši njegovu bivšu suprugu i dijete?

Priča zvuči prilično obećavajuće, no nisam imala previsoka očekivanja obzirom na autoričin prethodni roman, Suton na Aljasci, koji sam imala priliku pročitati. I dobro da nisam. Kad sam čitala prvu knjigu nisam bila sigurna da li je autoričin stil loš ili je loš prijevod. U jedno sam sada sigurna, autoričin stil je loš. Sadržaj je neuvjerljiv, karakterizacija likova slaba, dijalozi su jadni, a nema ni "i" od "istrage".

Kako sama autorica kaže, roman Griješnica je ljubavni triler, pa ću ga tako i označiti. A je li uistinu? Da, je. To je ljubavni triler žnj kategorije.

Dakle, sama ideja je dobra, ali priča je sve suprotno od dobroga. Ja sama mogla sam je takvu napisati. Koji urednik je dopustio da ovo ode u tisak? Tko je uopće odlučio ovo prevesti?

I jedino što je zanimljivo u cijeloj priči je geocaching. Ja sam se prvi put susrela s ovim pojmom. Ukratko, jedna osoba sakrije neki predmet, na geocaching web stranci postavi koordinate tog predmeta, zatim to ostali traže. Kad nađu, upišu se, mogu uzeti predmet i staviti neki drugi predmet. A svrha je ustvari šetnja, druženje, boravak u prirodi. Lov na "blago", samo što je blago neka sitnica. Mnogo ljepše to opisano stoji na ovoj stranici. Kakve to veze ima s ičim? Ubojica je ostavljao tijela, potom objavljivao koordinate, najzad bi tijelo pronašli tragači koji nisu imali pojma na što će nabasati.

Judith McNaught: Whitney, ljubavi moja

Whitney, my love

Oh, imam toliko toga za napisati, a ne znam odakle početi. Čini mi se da će ovaj post biti zbrda zdola.

Za autoricu Judith McNaught čula sam prvi put tek prošle godine kada sam pročitala njezin roman Kraljevstvo snova. Iskreno, nije me tim romanom previše oduševila, no teško me je oduševiti ljubavnim romanom ovih dana. Stoga je moguće da će ovaj post biti pun predrasuda.

Whitney, moja ljubavi prvi je roman ove autorice, no objavljen je tek sedam godina nakon što je napisan. Prije toga, autorica je objavila druge romane. Prvi put je obajvljen 1985., a ovo izdanje koje imamo priliku čitati, još je jednom revidirano i uređeno 1999. Dakle, riječ je o poboljšanoj verziji. I zaista, roman je vrlo dobar. Vrlo dobar u odnosu na ostale ljubavne romane izdane u tom razdoblju kojima nas naši izdavači već godinama časte. Ne, nije vrlo dobar. Pogriješila sam. Već je ako su oni romančići planetići, ovaj roman u odnosu na njih sunce. 

Pa krenimo s radnjom. Kao što naslov kaže Whitney je naša heroina. Upoznajemo je u njezinom rodnom selu u Engleskoj, u dobi od petnaest godina, a godina je 1816. Do ušiju je zaljubljena u naočita Paula, no on je ne doživljava, bar ne onako kako bi to Whitney htjela. Živi s ocem koji je smatra nemogućom za odgojiti, stoga u pomoć poziva njezinu tetu i tetka iz Pariza. Ubrzo, Whitney uviđa da će morati napustiti Englesku i Paula i otići u Pariz. Kroz sljedeće četiri godine, Whitney procvjeta u pravu ljepoticu, potpuno razvije svoje fine i uglađene manire, dobije mnoštvo udvarača, odbije mnoštvo prosaca, no svoje srce čuva samo za Paula. 

Kad je otac neočekivano pozove natrag u Englesku, Whitney je presretna. Napokon će dobiti svoju priliku osvojiti Paula. No ona ni ne sluti da ju je u Parizu zapazio Clayton Westmoreland, vojvoda od Claytona, najpoželjniji neženja u Engleskoj, iako ozloglašen kao zavodnik i lomitelj ženskih srdaca. Budući da je Clayton uvidio kako je nemoguće prići Whitney i dobiti njezinu ruku, on odlazi u Englesku k njezinom ocu koji se nalazi u nezavidnoj financijskoj situaciji, te odluči kupiti Whitneyinu ruku za 100.000 funti.

Kada se Whitney vraća, njezin otac i Clayton taje njegov identitet dok Clayton pokušava osvojiti je. No Claytonovo osvajanje je sve drugo no prilično. Stoga ga Whitney prezre. Ne znajući da je već zaručena za Claytona stade ga ignorirati i upire sve svoje snage u osvajanje Paula.

Eto, ovo gore bi bio moj uvod u ovu kobasicu od romana. Istina, roman je predugačak, ali nikako dosadan. Obiluje popriličnim brojem humorističnih scena, a autoričin stil pisanja je vrlo zanimljiv i pitak.

Najviše mi se svidio početak romana, to jest do vremena kad se Whitney vratila u Englesku. Ona vremenom postaje mudrija i uglađenija, ali i dalje ostaje nezrela djevojka. Pri povratku u Englesku započinjemo upoznavati Claytona. Clayton je veoma naočit gospodin, oholi vojvoda pred čije noge pada svaka engleska djeva. On ne želi gubiti vrijeme na klasično udvaranje, već nastoji osvojiti Whitneyinu ljubav silom. Većinu vremena zapovijeda ljudima oko sebe, nasilnik je, nezreo, arogantan, a ni sam ne zna zašto hoće Whitney koja njega uopće ne želi. U svakom slučaju on nema namjeru odustati od nje. Zašto se Clayton dopada Whitney, nije mi suviše jasno. Njihov odnos ne započinje dobro, rekla bih da su oboje emocionalno nezreli, a kako vrijeme protječe ne postaju ništa bolji. Moje je mišljenje da razvijaju jedan nezdrav odnos.

Napokon moram progovoriti o ovoj temi nezdravih odnosa. Do sada sam to izbjegavala i praštala mnogim autorima, no više to ne mogu ignorirati. Ovaj roman je veličanstveno napisan i nabijen je emocijama. Autorica piše odlično, a roman jednostavno ne možeš ispustiti iz ruku do kasno u noć. No smatram da su emocije u romanu veoma pogrešne. Likovi s vremenom postaju zaluđeni jedno drugim, te miješaju ovu bolesnu navezanost s ljubavlju. Rekla bih da ih i autorica miješa. 

Neki nasilini prizori se nikako nisu trebali dogoditi. Prije svega, još više su pojačali moju odbojnost prema Claytonu. Osim toga, roman ide od jednog nesporazuma prema drugome i kao da nikada nema namjeru stati, a kada je vrijeme za kraj autorica još više rasteže ovu kobasicu i piše još par stranica i zauvijek mi zgadi njihovu priču i vezu koja je u najmanju ruku bolesna. Previše radnje je svedeno na nesporazume do kojih uopće nije trebalo doći ili koju su se trebali razriješiti mnogo prije. To me tjera na misao da su ili glavni likovi vrlo glupi i stoga ne zaslužuju čitateljsku pozornost ili autorica misli da su čitatelji imbecili. Ni jedna opcija mi se ne dopada.

Prije nekih desetak godina bih uživala u priči, uzdisala, suosjećala i uživala, a sada sam to činila mnogo manje, no tada sam bila još praktički dijete. Nažalost kada odrasteš čitajući ljubavne romane kao što je to ovaj, a mnogo je bolji od mnogih koje sam pročitala, dobiješ određene ideje o ljubavi i ponašanju u vezi. Naravno iskustvom sam stekla sasvim druge spoznaje. 

Ovu vrstu priče ili voliš ili ne voliš. Naravno, sve je to samo fikcija, ali pokušaj to objasniti mladome umu. Ako dobro razlikuješ ovu bolesnu navezanost, zaluđenost i ljubav, samo ćeš se nasmijati ovim ponekad smotanim likovima i njihovoj gluposti. No ako ti još uvijek nije jasno o čemu govorim, autorica bi te mogla povesti na bajkovito putovanje o njezinom shvaćanju ljubavi. Postoji mnogo nesporazuma i besmislica oko kojih se okupiramo u životu i svi griješimo, baš kao i ovi likovi, a poniznost i oproštenje postoje odvijeka. Greške ćemo često ponavljati, no za razliku od događaja u ovome romanu bitna je razlika da ćemo na greškama sazrijevati i učiti.

Nadam se da ćete uživati u ovom romanu pazeći pritom da vas ne zavede svojim bolesnim pristupom ljubavi, jer prava ljubav takva nije i nikada ne bi mogla biti. Upravo zbog tako jake poruke da prava ljubav takva jest i mora biti, dajem ****. To je jedini razlog. Ako ste stekli dojam da mi je roman odbojan i da samo kritiziram, napominjem da mi tu uopće nije bila namjera već samo upozoriti na ozbiljnu štetu koju ljubavni romani donose prečesto opisujući nerealne ljubavne odnose.

A za kraj jedno zapaženje o autorici koja je počela pisati još krajem sedamdesetih godina. Do sada sam pročitala dva njezina romana, te ne mogu čvrsto tvrditi da su i ostali jednako dobri kao i ovaj. No, ova autorica ne štanca romane po traci, već ih je odonda objavila možda desetak, što je prilično obećavajuće, obzirom na kvalitetu.