Jesper Juul: Znati reći "ne" mirne savjesti

Kunsten at sige nej med god samvittighed

Znati reći "ne" mirne savjesti, vrlo je tanka knjižica (69 stranica) Jespera Juula. Pročitala sam je u manje od dva sata. Moguće je da sam žurila i da stoga nisam mnogo toga razumijela. Pisana je nešto složenije od onog na što sam navikla. Svakako, nisam je pročitala iz razonode već da umirim svoju roditeljsku savjest. Da, eto ja sam dobar roditelj, čitam literaturu o odgoju djece i roditeljstvu. Da čitam to na silu i ne uživam i ne spoznajem ništa novo. A tko mi je kriv? A tko me sili?

Bila sam vrlo zainteresirana da saznam odgovor kako znati reći "ne" mirne savjesti. Htjela bih magičan recept za sve, a u ovoj tankoj knjižici ga sigurno nisam našla. Zasigurno kriva su i moja pogrešna očekivanja.

Citiram prvu rečenicu iz uvoda:

"- Mogu li danas kasnije ići spavati?
 - Ma ti si još mali... a i već si umoran."

Slijedi još nekoliko primjera, a onda zaključak:

"Tko zna što oni zapravo misle? Da, ne ili možda?"

Važno je govoriti i da i ne. Ali biti iskren i svoj, bez pretvaranja, govoriti ono što uistinu misliš. I biti konkretan. Ljudi ne žele nagađati, ne mogu nagađati što mi u stvari mislimo, hoćemo, trebamo, želimo. I još je važno biti slobodan sve to izreći. Eto, tako nekako sam doživjela tu knjižicu.

Michi Costa: Obnovljeni Jeruzalem: Pripovijest o Tobiji i Sari

Gerusalemme ricostruita

Nećkala sam se trebam li napisati post o ovoj knjižici i konačno došla do zaključka da trebam, to jest, čini mi se da postoji potreba.

Volim čitati romane, prije svega one ljubavne, a potom trilere i krimiće. Inače, nemam želju čitati duhovnu literaturu. Čitanje mi služi za opuštanje i kao zamjena za televiziju. Vrlo rijetko produbljujem svoju vjeru čitajući, a trebala bih, jer znate, prilično sam lijena.

Knjižica Obnovljeni Jeruzalem nije nimalo revolucionarna ni spektakularno napisana. Jednostavna je, čak priprosta, uz gramtičke i pravopisne greške. No ono što ona sadrži, neprocijenjivo je blago koje ne možeš dobiti u svim ljubavnim romanima ovoga svijeta. Na zanimljiv način govori o Tobiji i Sari, njihovim kušnjama, problemima, napastima, o njihovom izbavljenju, životu, o Bogu.

Meni je pomogla početkom Korizme. Nisam imala veliku volju za fiktivnim romanima, stoga nisam ništa čitala u ono vrijeme. Zato je i bila ona dulja pauza u postovima. 

Korizma je vrijeme teških napasti, kada možeš vidjeti sebe i svoje slabosti mnogo više no inače. Mogla sam vidjeti da su kušnje i napasti potrebne u našem životu. Ja sama sam vrlo slaba i bez Boga ne mogu ništa i nikako ne mogu odoljeti napastima. Stoga mi je potrebna molitva koju često zapuštam. I nikako ne smijem zaboraviti da sve što imam ne dolazi od mojih želja, snaga i sposobnosti, već od Boga. Jer već sada, istog ovog trenutka mi sve može biti oduzeto i tko sam onda ja? Dijete Božje koje je potrebno Boga. Bogu hvala na svim spoznajama koje mi daje i na svemu ostalome što ne mogu dokučiti.