Grief in Children: A Handbook for Adults
Atle Dyregrov je klinički psiholog i direktor Centra za kriznu psihologiju u Bergenu, u Norveškoj. Već dugi niz godina radi s traumatiziranom djecom, žrtvama rata i obiteljima koje je pogodila smrt djece. U knjizi, koja je priručnik za odrasle, govori kako odrasli, roditelji, nastavnici i ostali mogu pomoći djeci koja tuguju i smanjiti vjerojatnost dugoročnih poteškoća za dijete.
Dječje reakcije na smrt su različite, ovise o dobi i spolu djeteta. Djeca neće jednako reagirati na smrt roditelja, brata ili sestre, te bake ili djeda, prijatelja ili neke druge bliske osobe.
Njihove prvotne reakcije na vijesti o smrti bliske osobe mogu biti šok i nevjerica, očaj i protest, apatija i osupnutost, pa čak i nastavljanje njihovih uobičajenih aktivnosti. Dječje tugovanje može uključivati tjeskobu, živa sjećanja, poteškoće sa spavanjem, čežnju, ispade gnjeva i bijesa, osjećaje krivnje, stida i samopredbacivanje, poteškoće u školi, regresivna ponašanja, socijalnu izolaciju, fantazije, promjene u karakteru itd. Tugovanje otežava i način kako se odrasli odnose prema smrti, je li smrt bila iznenadna ili očekivana, kakav je bio odnos djeteta s mrtvom osobom.
Postoji i poglavlje posvećeno skrbi za djecu u situacijama tugovanja i krize. Govori o tome kako priopćiti vijesti o smrti, zatim o sudjelovanju djece u obredima, te o pravilnoj pripremi djeteta za obred. Tu je i poglavlje kako postupati sa smrću u vrtiću i u školi, te najzad poglavlje o terapiji za djecu koja tuguju ili su u krizi koje govori o slučajevima kada se preporučuje što ranije zatražiti profesionalnu pomoć.
Ukratko, važno je otvoreno i iskreno komunicirati s djetetom, dati mu objašnjenja koja su prikladna za njegovu dob; dopustiti pitanja i razgovore (koji će najčešće biti kratki), gledati fotografije, dopustiti odlazak na grob; učiniti gubitak stvarnim sudjelovanjem na sprovodu, posljednjim viđenjem preminulog, te zadržavanjem podsjetnika na pokojnika.
Knjiga sadrži još mnoge upute i savjete. Ja sam ovdje izdvojila samo ono osnovno što mi se učinilo bitnim spomenuti. Iako autor u uvodu govori kako je knjiga prije svega namijenjena za situacije iznenadne smrti, ja sa ne bih složila. Jer tko će ići čitati ovakvu literaturu ako uskoro ne očekuje neki smrtni događaj? Mislim da su rijetki takvi. A jednom kada je smrt već nastupila, nema vremena upustiti se u čitanje.
Ja sam se uhvatila čitanja sada, neko vrijeme nakon događaja i knjiga mi je pomogla da uvidim da stvarno činim sve što je u mojoj moći da pomognem djeci. Znači ono što sam činila intuitivno je bilo u redu.
