Jorge Mario Bergoglio (Papa Franjo): Korupcija: zlo našega vremena

Corrupcion Y Pecado

Riječ je o članku koji je Bergoglio objavio 1991., te je 2005. ponovno objavljen u obliku ove knjižice. Kao što sam naslov govori riječ je o korupciji, sa kršćanskog gledišta, naravno; međutim vrlo jednostavna jezika.

Korupcija sve više postaje stanje u kojemu se čovjek navikao živjeti.

Posebno su mi ostale u sjećanju dvije usporedbe. Prvo, krađa novčanika jedne gospođe. Počinitelja će uhititi, a gospođa će svojim poznanicima ispričati što se dogodilo, te će se svi složiti kako ima toliko zla u svijetu, pa bi vlasti trebale poduzeti neke mjere, jer se više ni ne može izići na ulicu. U isto to vrijeme ta gospođa ni ne pomišlja kako njezin suprug u poslovanju ne plaća poreze i odbija zaposliti radnike na neodređeno vrijeme. Moguće je čak da se ona i suprug na svojim okupljanjima hvale svojim poduzetničkim i trgovačkim sposobnostima. Ovo papa naziva stidljivom besramnošću.

Drugo, kaže da je prostitucija grijeh, a prostitutke se nazivaju lakim ženama. Društvo govori da su dostojne osude. Primjerice ista osoba koja to govori odlazi na proslavu trećega vjenčanja svoje poznanice nakon druge rastave braka, ili prihvaća kao normalno avanturice, potom razne objave ljubavnih jada glumica koje mijenjaju partnere kao cipele. Kaže papa da postoji razlika između prostitutke i gospođe bez predrasuda. Prostitutka još nije izgubila stid, dok je ova gospođa naizgled s onu stranu stida, u stavu besramnosti koju društvene konvencije pretvaraju u stidljivu.

Michael D. O'Brien: Dnevnik nevolje

Plague journal

Ovo je treći dio serijala Djece posljednjih vremena. Mnogo kraći od ostalih romana. Na dijelove i teži.

U drugom nastavku pratili smo događaje oko malenoga Arrowa i njegova spašavanja. No nismo znali što se uistinu dogodilo da je njegova obitelj bila toliko progonjena. Eto, Dnevnik nevolje to razjašnjava. 

Društvo iz Dnevnika nevolje nije demokratsko, već totalitarno. Država kontrolira medije, a čak je spremna oduzeti slobodu, šireći dezinformacije, optužujući bez suđenja i konačno zatvaranjem ljudi na nepoznata mjesta. Jednostavno se možeš izgubiti i nestati. 

Nathaniel je urednik lista The Echo u kojem zastupa neke svoje stavove koje ne odobrava kanadska vlada. S vremenom se toliko zamjerio vlasti da se našao na njihovoj meti, te je pokrenuta hajka na njega i njegovu obitelj. 

Roman prati događaje koji su prethodili Nathanielovoj nevolji, njegovom bijegu s dvoje djece, te najzad ga pratimo do trenutka njegova uhićenja. Uz brojne digresije, govori nam o prošlim događajima, uspomenama, te svojim promišljanjima.

Za kraj - dva citata iz knjige, koje bi Nathaniel mogao reći da se slučajno našao živjeti u lijepoj našoj Hrvatskoj:

Tada još nisam shvaćao, no u školi su im govorili protiv "vrijednosnih sudova", protiv homofobije, vješticofobije i čega sve ne, prije nego što su na pravi način shvatili kako je dobro biti moralno neizopačen i kako je opasno biti perverzan.

Sve donedavno roditelji su bili oni koji su dopuštali državi da im odgaja djecu šest sati dnevno - davali smo im djecu na posudbu, na povjerenje. A sada misle da mi njima moramo polagati račun zato što postupamo kao roditelji, i da oni daju djecu nama natrag na posudbu, na povjerenje.

Anti Tuomainen: Iscjelitelj

Parantaja

Radnja je smještena u Helsinkiju, u bliskoj budućnosti. Svijet kakav poznajemo više ne postoji. Zemlju je poharala ekološka katastrofa. Velik dio Zemlje je potopljen, kiša pada cijelo vrijeme, te ljudi odlaze na sjever. U svakom slučaju sve je puno nasilja, epidemije haraju, društvo funkcionira samo prividno. Ipak nekako-život ide dalje. 

U Helsinkiju se pojavio serijski ubojica koji sebe naziva Iscjeliteljem. Njegova je misija osloboditi društvo od uzročnika ekološke katastrofe, a to su razni bogatuni i njihove obitelji. Potraga za ubojicom se baš i ne čini. Policija nema sredstava za to.

Johanna je novinarka koja je istraživala taj slučaj za svoj članak, no onda je nestala. Njen zabrinuti suprug Tapani, pjesnik, kreće u potragu za Johannom. Putem će otkriti da Iscjelitelj baš i nije ono što tvrdi. Neki od njegovih poznanika, pa i sama Johanna kriju svoju prošlu povezanost s ubojicom. 

Nema ni okusa krvi, i draže mi je da ga nema. Bez daha, kako sugerira naslovnica, ostala nisam. Roman nije loš, no jednostavno mi nije sjeo. Sva sreća da je bio kratak.

Michael D. O'Brien: Posljednja vremena

Father Elijah: An Apocalypse 

Posljednja vremena je četvrti roman iz serije Djeca posljednjih vremena. Ipak sam autor napominje kako mu nije cilj stvoriti famu oko svojih romana. Roman se čita nešto teže od Pomrčine sunca. Kompliciraniji je. Nastavak, ali opet drugačiji. A u obilju fikcije koju čitam, znam prepoznati vrijedno djelo.

U prethodnom romanu, čitali smo samo nagovještaj priče o ocu Iliji Schäferu, karmelićanskom svećeniku. On je obraćenik sa židovstva. U svojoj je povijesti prošao kroz mnoge kušnje. II. svjetski rat, holokaust, gubitak svojih bližnjih, a onda opet gubitak supruge i nerođenog djeteta, najzad i gubitak vjere. Živeći u Izraelu, bio je na dobrom putu da postane politički vrlo moćna osoba. Međutim, Bog ga je pronašao i odvratio od toga puta. On je sada rimokatolički svećenik, već dugi niz godina ponizan karmelićanin koji se uistinu iznenadi kada dobije tajnu misiju od pape.

Njegov je zadatak približiti se čovjeku koji bi mogao biti Antikrist i pokušati ga uvjeriti da odstupi od svojih planova prije no što odvuče svijet u ponor. Tako, krećemo s Ilijom na ovo teško putovanje u kojem ćemo sresti razne ljude, neke bolje, neke lošije, a O'Brien će nas počastiti obiljem poučnih dijaloga.

Na kraju, izdvojit ću nekoliko meni dragih citata.

Nazivali su Crkvu inkvizicijskom. Ali ovaj tiranin, začudo, nije imao ni policiju ni vojsku, ni bilo kakvu drugu svjetovnu moć, već je samo bio glas istine u savjesti. 

Jesu li je zato toliko mrzili? Zato što je bila glas istine u savjesti koji su drugi shvaćali kao prigovaranje, a ako krivci nisu mogli istrpjeti osjećaje krivnje, naposljetku su morali ušutkati onoga koji im prigovara.

O nama u čitavom svijetu govore kao o glavnom kamenu spoticanja između čovjeka i općeg napretka. Krivnja za sve društvene probleme svaljuje se na neodgovarajuću populacijsku politiku, a mi smo, naravno, protiv svake politike koja unižava vrijednost osobe u korist "ljudi".

"Ti želiš biti svetac, Billy. Ali, ti želiš biti svetac na način koji tebi odgovara. Tebi su potrebne veličanstvene pobjede koje bi ti želio postići svojim mačem; osobito su ti potrebne pobjede nad tvojim vlastitim slabostima i nedostacima."

"Tko je svetac? Onaj koji je poslušan Bogu u svojoj slabosti ili onaj koji od Njega zahtjeva da ga opskrbi svim mogućim kvlaitetama prije nego što krene na svoje životno putovanje?"

Sue Townsend: Žena koja je legla u krevet na godinu dana

The Woman Who Went to Bed for a Year

Prije tri dana završila sam sa čitanjem romana i već sam zaboravila ime glavne junakinje. Ona ima nekih pedesetak godina. U braku je s Brianom već dvadesetak godina. Majka je super inteligentnih blizanaca Briana mlađeg i Brianne. Jutro kada blizanci odu na studij, ona se legne u krevet i više se ne diže.

Uskoro ćemo saznati nove pojedinosti. To je žena koju je suprug varao osam godina, najzad je i ljubavnicu počeo varati. Njezina su djeca genijalna, a opet poremećena. I ostali likovi su pomalo uvrnuti. To je OK, jer ne poznajem niti jednu osobu koja je normalna. Svi mi imamo ono nešto. 

Čitanje se svodi na ismijavanje uvrnutih likova koji okružuju Ženu, a ima ih podosta. O mnogima ćemo čitati i nešto otkriti, ali o njoj samoj nećemo znati ništa više nego na početku. Žena koja je legla u krevet na godinu dana ostala mi je misterija. Legla je. Zašto? Ni sama ne zna. Što radi? Leži i razmišlja. Okolina joj smeta. Navodno nije luda. Hm!?

I ja bih ponekada rado legla, ali nema šanse da bih ostala u krevetu. Čitajući ovaj roman, više nemam želju leći na duže vremensko razdoblje. Roman koji govori o ničemu. Svako toliko pojavi se neka smiješna stranica, ali nekako mi to ovoga puta nije bilo dovoljno da bi opravdalo vrijeme uloženo u čitanje.

Amélie Nothomb: Oblik života

Une forme de vie

Bila je ovo čudna knjižica. Da nije bila tako kratka, bila bih odustala.

Dakle, autorica piše u prvom licu. Ona je lik u ovoj priči. Ona je slavna spisateljica. Redovito prima pisma svojih obožavatelja, te često i odgovara na njih. Tako jednoga dani primi pismo Melvina Mapplea, američkog vojnika stacioniranog u Iraku koji traži samo malo razumijevanja. 

Uskoro će se razviti korespondencija koja će obuzeti Amélie. Melvin je stupio u vojsku jer je bio gladan. Nije očekivao da će otići u rat, ali eto - ondje je. Vojska mu je pomogla da stane na noge. Jeo je i napokon je došao na normalnu težinu. No s vremenom, od brojnih pritisaka u ratu, počeo se prejedati. I nije jedini koji to čini. Sad Melvin razlaže sve o svojoj debljini. Nakon nekog vremena, Melvin je prestao pisati,  a Amélie ga bezuspješno pokušava kontaktirati.

Kratka knjiga, brzo se čita, od samog početka sadržaj je sumnjiv. Ubrzo postaje dosadan. Tako sve do posljednje stranice kada sam se napokon malo nasmijala. E to je bilo nešto :D

J. K. Rowling: Prijevremeni izbori

The Casual Vacancy

Naslovnica uistinu bode u oči! Bila je to prava romančina. Naravno, pročitana samo zbog autorice. Ipak, nije to bilo loše čitanje. Samo što je potpuno drugačije od romana o Harryju Potteru. Iako se promovira kao roman za odrasle, vrlo lako bi mogao biti i young adult roman.

Pagford je naoko jedan idiličan gradić, ali kao i svako mjesto i ovo ima tajnu. Fields je pagfordsko silom nametnuto predgrađe. Ondje žive socijalni slučajevi koje bi mnogi Pagfordci rado proslijedili susjednome većem gradu. 

Barry Fairbrother je jedan od mlađih vijećnika u Pagfordu, podrijetlom iz omraženog Fieldsa. Možda je i jedini primjer osobe iz Fieldsa koja je uspjela u životu. Dakako, on se bori da Fields i dalje ostane pagfordsko predgrađe. Međutim, Barry je iznenada preminuo. Jedno je vijećničko mjesto upražnjeno i vrijeme je za prijevremene izbore. 

Moram napomenuti - nije ovo roman o izborima i politici. Čini mi se da je to samo privid, iako će problemi nastati kada započnu kandidature za upražnjeno mjesto. Najzad će biti samo tri kandidata, a iza svakog kandidata stoji njegova obitelj. Ipak, izbore ćemo pratiti samo u pozadini ove priče. U ovome slučaju, djeca će se pokazati kao vrlo značajan faktor u cijeloj priči.

U romanu, autorica progovara o nekoliko socijalnih slučajeva, ovisnostima, obiteljskom nasilju, bullyingu, psihičkim bolestima... Ukratko, navodi nas da poželimo razotkriti tajne njezinih likova. Likova ima mnogo. Priča je realna, nema magijskih rješenja. Kraj priče je tužan, beznadan. I u tom beznađu je autorica, po mome mišljenju, zakazala.